SJEĆANJA

Meša Selimović je na stranicama ove knjige zabeležio sve pojedinosti koje su obeležile njegov život, a koje su ostale urezane duboko u njemu kao neizbrisivi tragovi jednog detinjstva, zavičaja, ratnih godina, književnog stvaralaštva i velikih prijateljstava. Iako o minulim godinama pripoveda sa određene vremenske distance, on uspeva da ih dočara tako živopisno – kao da sada iskrsavaju pred njegovim i našim očima. Kada čitalac dođe do poslednje stranice ove knjige shvatiće da je u borbi čoveka sa prolaznošću pobednik čovek – sve dok žive njegova sećanja.

„Prva moja sjećanja vezana su za rodnu kuću, mada je to čudno, jer sam bio suviše mali da bih mogao nešto zapamtiti. Pa ipak mi u sjećanju nejasno stoji širok trijem i drveno stepenište što vodi na sprat, pamtim bunar u dvorištu i voćnjak iza kuće. Ali nisam siguran u svoje sjećanje, možda sam sve izmislio ili u sebi naknadno dogradio prebacujući buduće viđene slike u ranije vrijeme. Ali se potpuno sjećam velikog paunovog pera što ga nosi moj brat iz stare kuće u novu, dok ja, trogodišnjak, nosim majčinu posudicu za podvlačenje surme (crnilo za obrve). Ako mi je i ovo sjećanje brat sugerirao svojim pričanjem, onda je čudno što je tako živo, plastično, bogato detaljima, ubjedljivo po mome prisustvu. Ili su ta rana sjećanja složena, vanvremenska, sastavljena od mnogih sjećanja, svojih i tuđih, strukturirana u višeslojnu tvorevinu koja djeluje uvjerljivo bogatstvom stvarno doživljenih detalja, mada ne svih u jednom trenutku.“