ŽENE

Danas kad je velika popularnost dnevničkih, autobiografskih ženskih tekstova, što nosi i prepoznavanje ženskog čitateljstva zahvaljujući društvenim mrežama i malo mi je previše čitanja o tuđim životima, do mene je stigao tekst meni potpuno nepoznate autorice. Kasnije sam saznala da je Emanuela poznato i prepoznato pero u svojoj zemlji.
Kad sam zavoljela žensko pismo, shvatila sam koja nepravda, na prvi pogled, nas prati. Književnost, ženska, o kojoj pišem je puna, prepuna raznih heroina u potrazi za mužem, potrazi za ljubavlju. Jane Eyre, sestre Bennet, Hester Pryne, sve su to imena uz koja smo odrastale. Ana Karenjina kao žena koju u raznoj dobi doživljavamo na razne načine, ali uglavnom to su sve likovi koji su sporedni u svojim životima. Ljubavne priče, slomljena srca, ali ne i samootkrivanje.
Naravno da kao prava žena volim i ljubavne priče, ali oko njih se ne vrti cijeli život.
U Emanuelinoj knjizi ima i ljubavi, ali ona nije glavni motiv. Glavna i najvažnija je žena, žena koja postavlja pitanja. Djevojka koja naslućuje što bi život trebao biti, ali jednostavno njen nije. Što učiniti kad ona osoba, majka, čini sve da unesreći kćer? Kako i zašto netko tko je predodređen da štiti i čuva čini sve suprotno?

Nakon Malih žena autorice Alcott u rukama vam je knjiga još jedne književnice koja opisuje jake žene, jaku ženu. Koliko god se trudim nekog od likova osuditi, ne mogu, svi su u potrazi za malo sreće. Odnosi majke i kćeri su uvijek u životu složeni, uostalom svi naši odnosi su takvi, samo što se očekuje da život majke i njezine nasljednice bude idiličan. To kakvi smo ljudi ovisi o mnogo, nebrojeno faktora, pa tako i to kakva će biti majka ovisi o tome koji i kakav uzor je i ona imala.
Emanuela čvrsto drži pero i vodi nas kroz priču u kojoj pokušava nama, a ponajprije sebi, objasniti ljude i njihove postupke. Naravno, to teško ide i poneka pitanja ostaju bez odgovora, ali umješnost autora je sačiniti dobru, zanimljivu priču koja nas do samog kraja okupira svojom temom i načinom pripovijedanja.