Teofil Pančić je pozorno i uredno, a sve uglavnom o svome trošku, pratio hrvatski književni život, pogotovu od kraja devedesetih.
Pisao je o knjigama hrvatskih pisaca, bez obzira na to što čitatelji novina za koje je radio do tih knjiga, uglavnom, nisu mogli doći. Ili su ih naručivali od prijatelja koji dolaze iz Zagreba, Osijeka ili nekog drugog grada. Pančić je ispratio sve važnije fenomene i skandale ovdašnje književne scene.
FAK i ono što se s FAK-om događalo opisao je faktografski vjernije i vjerodostojnije nego većina onih koji su se sličnim poslom pokušavali baviti u Hrvatskoj. Čitajući hrvatsko, s pristojne razdaljine od Bajaginih 442 do Zagreba, Pančić je bio savršeno izoliran i distanciran od onoga što čini društveni, uglavnom psihosocijalni i skatološki, kontekst žive hrvatske književnost.
Niti je znao što se o kojem piscu nad zagrebačkim pisoarima priča, niti ga je trebalo zanimati koju su trojicu ove sezone proglasili za najbolje suvremene prozaike, e samo da bi sjebali lanjsku trojicu, niti na koji način su jedni pisci uzurpirali medije na račun drugih, niti na koje su sve načine, pokraj lažnih muških veličina, zapostavljene i skrajnute sve te genijalne žive hrvatske spisateljice.
Pančić je, srećom po sebe i po knjige koje čita, daleko da dalje ne može biti od onih koji tim knjigama čine prirodni okoliš.
Miljenko Jergović
