Prijateljica, koja se prošle godine prvi put susrela s Mehmedovom poezijom, otpuhnula je i izjavila kako njegove pjesme pulsiraju erotikom. Ta je erotika i dalje tu samo što se sada upustila u borbu sa smrću. Postala je zadnja brana ljudskog prava na ideju vječnosti u kojoj ćemo moći nadoknaditi svu ljubav koja nam nije pružena i svu ljubav koju nismo pružili čekajući prokleti pravi trenutak koji nam stalno izmiče. Divlja tama je Mešin pravi trenutak. Mehmed ga je velikodušno podijelio s nama. A za ljubav se ne treba zahvaljivati. Ljubav treba uzvratiti. Vrijeme je da se zaljubite u Mešine stihove. Bestidno pozovite još nekoga. Ovo je takva igra. Nema kompromisa. Divlja je i tamna. Zove se ljubav.
Marko Tomaš
Moj drug Meša živi u kutijama. Može se to uzeti i idiomatski – selio se već više puta, s kraja na kraj planete, a zadnjih se godina skrasio u krilu otoka Hispaniola. Poznato je: tropska je tama divlja, a detektivi koji je
prate tajna su braća onih Bolañovih. No mislio sam zapravo na nešto drugo – budući uglavnom iz daljine, Mešin glas dopire do mene (pa i kad nije u strogom smislu njegov) iz pojačala i zvučnika gramofona, prašnih video-rekordera na kojima se vrte trake lmova koje volimo, iz okvira kompjutorskih ekrana. Posebno prisno, naravno, javlja se iz magičnog
kvadrata knjige. Tako i ovog puta: Mešini stihovi vode nas trasom onih poznatih divnih gubitnika, njihovi putokazi upućuju u meku propast i snažnu samoću, u njima ništa osim poraza / nije izvjesno. Ljubav je – nastavimo njegovim riječima – teg od 420 kilograma i visi na svakom drvetu, ali mi nismo sigurni što bi s tom biljkom, ona se suši na našim rukama, jer – niko ne posjeduje / našu usamljenost.
Marko Pogačar
