VLAK KASNI ZAR NE

Jadranka Tarle Bojović pjesnikinja je malih stvari, gotovo minljivih trenutaka, osjećaja i slutnji koje su sada tu, a već u sljedećem trenutku ih nema. Potvrđuje to i svojim stihom kojem je ostala vjerna sve ove godine, a koji kao kist ocrtava crno-bijele konture ispod kojih se skrivaju moćne boje. Tako i Jadrankine pjesme govore o slučajnim susretima, nenamjernim dodirima, pogledima koji se gube i prije nego što su uhvatili korijena u čovjeku. Trenutak koji je prošao i prije nego što ga je čovjek, u Jadrankinom slučaju žena, osvijestila u svojoj glavi, u svom mozgu, a koji je zatreperio i ostavio trag u srcu. Poezija je to urbanog pulsa jednog grada u kojem se ne događa ništa, a sve se sluti.

Jadrankin je jezik tako ogoljen da diktira jedan ritam, daje jednu ubrzanost kojom prolaze njeni ljudi u njenom gradu, njena junakinja koja putuje, koja sanja, koja želi i ne boji se voljeti iako joj sve oko nje govori da odustane. Njen vlak kasni, ali nju to ne sekira. Vremena dolaze i vremena prolaze, ona ostaje ista. Lik njene heroine možemo pratiti od prvih pjesama, gorda i uzvišena protiv zavisti velegrada, pogledi koji je prate, uzdasi. Ona ne popušta, čak i kad joj se čini da je sve unaprijed uređeno u zatvorenom krugu. Već u sljedećoj pjesmi ona izlazi iz začaranog kruga i nastavlja dalje u potrazi za pravom pjesmom. Jer ona je, od početka do kraja, pjesnikinja.

Jadrankini likovi su ostaci likova u njoj samoj; ona ponekad pjeva o njoj u trećem licu, ponekad o tebi u drugom, a svi se ti likovi kao krhotine ulijevaju u nju samu, u prvo lice. I kada pobjeđuje i kada gubi. Ostaje svoja unatoč strahu da si ne odreže uho jer to je prokletstvo umjetnika. Na kraju zbirke nalaze se kratke crtice, mogli bi reći pjesme u prozi koje funkcioniraju kao produžena ruka zbirke. Teme ostaju iste, trenuci unutar duše jedne žene kao i signali koji dolaze izvanka i u duši stvaraju buru: fažol na Marjanu, susjeda, vožnja autobusom, putovanje na otok. I na kraju svijet koji se širi u svoj svojoj veličini, svijet bez granica jer pjesnici poznaju samo granice od naslovne stranice do korica svoje zbirke. A neki niti te.

Vesna Hrdlička Bergelj, prof.