SAMO BOSNE NEMA

Azra Hromadžić je docentkinja na Odseku za antropologiju u Maxwell School of Citizenship na Univerzitetu u Sirakuzi (SAD). Završila je osnovnu i srednju školu u Bihaću. Nakon rata u Bosni i Herzegovini, dobila je stipendiju za studije u SAD. Doktorirala je kulturnu antropologiju na Univerzitetu Pensilvanije u Filadelfiji. Pored knjige Citizens of an Empty Nation (2015), objavila je veliki broj članka i recenzija u naučnim časopisima i zbornicima na engleskom, nemačkom i bosanskom jeziku. Područje njenog naučnog interesovanja uključuje političku antropologiju, etnografiju, probleme etnopolitičkog nasilja i posleratnog suočavanja s prošlošću, te teme iz studija roda i kulture mladih u socijalizmu i postsocijalizmu.
Predgovor
Samo Bosne nema je prevod moje knjige Citizens of an Empty Nation koju je 2015. godine objavio University of Pennsylvania Press. “Samo Bosne nema” je parafraziran izraz nekoliko mojih sugovornika sa terena koji su na taj način željeli reći, ne da Bosne stvarno nema (naravno da ima Bosne!), nego ukazati na to da post-Deytonska bosanskohercegovačka država “gubi” svoje (mlade) građane, prave ljude od krvi i mesa. “Samo Bosne nema” je dakle provokativan i osjetljiv naslov koji poziva čitaoca da se pridruži autoru u analizi snaga i procesa koji kontinuirano “prazne” bosanskohercegovačku državu od njenih građana. Ovi procesi uključuju međunarodne diplomatske (di)vizije bosanskohercegovačke države, lokalne etnopolitičke projekte razjedinjavanja ljudi i teritorija, i etnizaciju svakodnevnog života. Te sile zajedničkim snagama proizvode ono što zovem praznom državom i antigrađanima u Bosni i Hercegovini.
Svaki prevod knjige je poziv autoru na novu interpretaciju i susret sa tekstom. Taj ponovni susret je uvijek uzbudljiv, izazovan i ambivalentan. Moj osjećaj ovog prevoda je dodatno prožet i produbljen činjenicom da je knjiga, koja se uglavnom bazira na istraživanju u Mostarskoj (Staroj) gimnaziji, prevedena u Srbiji, na srpski jezik. Ovakav poduhvat je neminovno izazvao jezična poigravanja i proklizavanja, što je doprinijelo novoj slojevitosti teksta – tu se jezici, varijacije, identiteti i vizije isprepliću, nadopunjuju i provociraju i pisca i čitaoca, te ih pozivaju na refleksiju i intimno čitanje. Zbog toga – čitaočeve subjektivne pozicije i istorijske istančanosti – ovaj će tekst na svakog čitaoca ostaviti drugačiji utisak i izazvati drugačiji osjećaj.
Iako postoji dominantan mit da je svaki etnografski, terenski rad proizvod jedne usamljene osobe/istraživača, ova knjiga, kao i njen prevod, bi bili nemogući bez ogromne i nesebične podrške mnogih pojedinaca. Na prvom mjestu su tu učenici, profesori i rukovodstvo Mostarske gimnazije kojima još jednom zahvaljujem što su mi otvorili vrata svojih učionica, hodnika i domova, i pomogli da shvatim logiku njihovih svjetova. Tu su svakako i mnogobrojni prijatelji i kolege, uglavnom antropolozi i/ili balkanolozi, koji su mi kroz razgovor i kritičke komentare pomogli da izgradim glavne argumente u ovoj knjizi – većina njihovih imena i prezimena su objavljena u originalnom izdanju knjige na engleskom jeziku – hvala vam, još jednom. Moja familija; prvenstveno moji roditelji Rasema i Hasan Hromadžić, i moj brat Hajrudin Hromadžić su moj kompas i čvrst oslonac čak i kad smo hiljadama milja udaljeni. Bez njihove nesebične podrške – umne, emotivne i logističke ova se knjiga nikad ne bi desila. Moji američki roditelji, Helen i Ted Newbold, te Dee Vlasak i Kent Wanke, su mi pokazali širinu i moć američke familijarne podrške, zasnovane na poštovanju i izboru, a ne na krvi, mesu i porijeklu. Konačno, moj suprug Aaron i moja djeca, Una i Levi, su dali smisao ovom poduhvatu. Oni su godinama podsticali, podržavali i inspirirali svoju “ambicioznu” mamu i suprugu koja “uvijek nešto piše.”
Ovaj poduhvat, tj. prevod knjige na srpski jezik je također proizvod izvrsnog timskog rada. Kolega i prijatelj knjige, Erik Gordi, me je povezao tj. knjigu preporučio uredniku Biblioteke XX vek, Ivanu Čoloviću. Ivan je tekst čitao sa izuzetnom pažnjom, interesom i brigom, i time ga znatno unaprijedio. Požrtvovanost Slobodanke Bobe Glišić, koja tekst nije samo prevela već se je u njega unijela i s njim saživjela, je premašila sva moja očekivanja. Ja nikad nisam mogla poželjeti bolji tim za ovaj poduhvat. Hvala vam na vremenu i požrtvovanosti koje ste posvetili ovom projektu: “We did it!”
Bihać, 10. mart 2017.