I što na koncu reći, a da već nije rečeno o Mozartu? Elias je ovom knjigom ponovno obnovio bolne teme o odnosu društva i umjetnika. Tragična sudbina W. A. Mozarta, u onoj mjeri u kojoj je bila uzrokovana širim društvenim okolnostima, očigledno se nije mogla izbjeći - "pomoć društva" je zapravo strukturno bila unaprijed onemogućena jer šansa za njenu primjenu nije ni postojala. "Dvorsko društvo" zanimalo se jedino samim sobom, ono nije prepoznavalo druge dimenzije života, sudbine i socijalne položaje, nego je uzimalo u obzir samo one dimenzije koje su upotpunjavale sliku vlastite pojavnosti tog istog dvorskog društva. Mozart, sa svoje strane, kao izvanredna osoba svog vremena, nije se nikako uklapao u postojeće kanone života, napose dvorskog. On je predstavljao, kako ističe i Elias, čudnu pojavu, neprilagođenu vremenu svog života i društvenog okruženja. Na taj način, izostanak korespondencije i nadopunjavajućeg odnosa između društva i Mozarta kao umjetnika, genija, gotovo je (nažalost!) samorazumljiva. Mozart jednostavno nije "imao šansu" da mu se pomogne (da mu se barem nađe siguran izvor prihoda !), da ga se razumije te da ga se upravo zbog toga kakav je bio i što je predstavljao tretira različito od drugih slugu dvorskog miljea. Zanimljivo je pri tome da - kao glazbenik - Mozart uglavnom slijedi uobičajene kanone "klasičnog stila", dakle, ne iskače stilski, izvedbeno ili na neki drugi način (izuzev u nekim svojim operama) od očekivanoga, pa stoga niti takav eventualni "oporbeni položaj" u tadašnjem dvorskom društvu ne bi bilo moguće uzeti kao isključivi razlog neprihvaćanja, nerazumijevanja ili odbacivanja. No njegova glazbena originalnost jest u nijansama kojima nadilazi taj klastični stil koji njeguje, poštuje i usavršava. Tragični element koji aposteriorno prepoznajemo u Mozartovom životu vidljiv je povremeno i u njegovim skladbama, najčešće u strukturi djela, izboru tonaliteta ili u kombinaciji različitih izražajnih glazbenih elemenata (npr. Velika misa u c-molu, nikada dovršena, zamišljena kao vjenčani poklon Constanci, gotovo svi drugi stavci klavirskih koncerata koji gotovo svi odišu tugom, sjetom ili tragičnim). No, pokušaj utvrđivanja sistematske korespondencije između "sretnih trenutaka života" i (veselog) karaktera glazbene produkcije umjetnika i, nasuprot tome, "teških trenutaka" i "teške glazbene produkcije", bio bi vrlo težak, pa vjerojatno i nemoguć....
